SunniHanefiBlog

Selam
U ime Allaha Milostivog Samilosnog

„Ko uvede jedan lijep običaj u islam, imat će za to nagradu kao i nagradu za sve one koji poslije njega to budu radili, a da se ne umanji njihova nagrada..." (Muslim).

Potpuna hvala pripada samo Allahu!
Neka je salavat i selam na Njego­vog Miljenika, a. s., ehl-i bejt, as­habe i sve odabrane robove.

Kakav je šeriatski propis u vezi sa za obilježavanjem mevluda (rođenja Muhammeda a. s.)? Da li je to obilježavanje po­hvaljeno ili pokuđeno? I da li će onaj koji to bude praktikovao, biti nagrađen ili ne?

Lijep običaj

      Moj odgovor na postavljeno pitanje glasi: Osnova obilježavanja mevluda, a koja se sastoji u okupljanju muslimana, učenju Kur'ana, recitovanju veličanstve­nih događaja u vezi sa Vjerovjesnikovim, a.s., dolaskom na ovaj svijet i postavlja­nju sofre, ne pridodavajući spomenutom ništa što je pokuđeno, pa takvo obilježa­vanje mevluda jeste jedan od lijepih obi­čaja za koji će onaj ko ga bude praktiko­vao biti nagrađen, jer se takvim obilje­žavanjem mevluda iskazuje poštovanje prema Vjerovjesniku, a. s., i pokazuje ra­dost i sreća zbog njegovog, a. s., rođenja.

      Obilježavanje mevluda prvi je u prak­su uveo vladar Irbila (Irak), El-Muzaf­fer Kevkeberi bin Zejnuddin Ali ibn Bek­tekin, jedan od slavnih vladara i darežlji­vih velikana, koji je iza sebe ostavio mno­ge lijepe tragove (hajrāte). Izmedu ostalih je i velika džamija Muzaferija u pod­nožju brda Kasjon.

      Hafiz Ibn Kesir u svom djelu Et-Ta­rih o njemu veli: „Obilježavao je mevlud­i šerif u rebi`ul-evvelu na izuzetan način. Bio je oštrouman, hrabar, neustrašiv, in­teligentan i pravedan, neka mu se Allah smiluje i Svoju mu počast ukaže. Hafiz Ebul-Hattab ibn Dihje napisao mu je je­dan svezak o Vjerovjesnikovom, a. S., ro­đenju pod naslovom Et-Tenvir fi mevli­di-l-beširi-n-nezir, pa ga je ovaj zbog to­ga nagradio sa 1.000 zlatnika. Dugo je trajala El-Muzafferova vladavina, a smrt ga je zadesila dok je držao opkoljenim krstaše u gradu Akki, 630. god. Bio je li­jepog morala i dobre duše."

      Unuk Ibnul-Dževzija, u djelu Mir’ātu­z-Zemān, kaže: „Neki ljudi koji su pri­sustvovali El-Muzafferovim soframa pri­likom obilježavanja mevluda, nabroja­li su da se na tim soframa nalazilo po 5.000 pečenih ovaca, 10.000 pečenih pi­lića, 100.000 zdjela kajmaka i 30.000 tanjira halve. Na tim mevludima prisustvo­vali su poznati učenjaci koje je darežlji­vi vladar nesebično darivao. Svake go­dine za obilježavanje mevluda utrošio bi 300.000 zlatnika. Održavao je i musafir­hanu, u koju je primao goste sa svih stra­na, a za koju je godišnje odvajao 100.000 zlatnika. Također je svake godine od kr­staša otkupljivao, u vrijednosti 200.000 zlatnika, zarobljene muslimane. Za dva harema (Mekku i Medinu) te vodovod u Hidžazu, godišnje bi izdvajao 300.000 zlatnika. I sve to, van tajnih izdvajanja. Njegova žena, Rabija-hatun, kći Ejju­bova, a sestra velikog islamskog osva­jača Salahudina, pričala je da je njegova košulja bila od grubog pamuka, koja nije vrijedila ni 5 srebrenjaka. Ona ga je zbog toga prekoravala, a on bi joj odgovarao: „Da nosim košulju od 5 srebrenja­ka, a ostalo podijelim, bolje mi je nego da nosim skupocjenu odjeću ne dijeleći siro­masima i nevoljnicima."

1000 zlatnika za zbirku mevluda

   
      Ibn Hallikan, u biografiji o hafizu Ebul Hattabu ibn Dihjetu (piscu mevluda), ve­li: „Bio je od vrsnih učenjaka i istaknutih ličnosti. Došao je iz Magriba, potom je jedno vrijeme boravio u Šamu, a 604. god. nastanio se u Irbilu. Tu je zatekao čuvenog vladara El-Muzaffera koji je pri­davao veliku pažnju obilježavanju mevlu­da, pa mu sroči zbirku mevluda koju na­zva Et-Tenvir fi mevlidi-l-beširi-n-ne­zir, i koju je pred njim lično izrecitovao. Vladar El-Muzaffer ga zbog toga nagradi sa 1.000 zlatnika. Sam hafiz Ibn Dihje je rekao: Pročitao sam mevlud pred sulta­nom El-Muzafferom 625. god., na šest sijela (medžlisa)."

      Šejh Tadžuddin Omer ibn Ali el-Lahmi es-Sekenderi, poznat kao El-Fākihāni, je­dan od potonjih malikijskih učenjaka, zagovara da je obilježavanje mevluda poku­đena novotarija. O tome je napisao trak­tat pod naslovom El-Mevrid fil-kelami ala ameli-l-mevlid. Ovdje ću spomenu­ti traktat doslovno navesti, zasebno ko­mentarišući svaki njegov stav.

      El-Fākihāni, da mu se Allah smiluje, napisao je sljedeće:
      „Hvala Allahu Koji nas je uputio na slijeđenje prvaka svih poslanika, a. s., Koji nas je podržao u očuvanju vjerskih vrijednosti i Koji nam je olakšao slije­đenje ispravnih prethodnika, pa nam se srca ispuniše svijetlom šeriatskog zna­nja i jasnom istinom, očistivši nam nu­trinu od svega negativnoga i uvođenje novotarija u vjeri. Zahvaljujem Mu na blagodati jekinskog svijetla i na tome što nam je omogućio da se držimo Najčvršćeg užeta - Kur`ana. Svjedočim da nema Boga osim Allaha, Jedinog, Ko­ji nema ortaka i svjedočim da je Muha­mmed, a. s., Njegov rob i Njegov posla­nik, prvak svih prvih i potonjih, neka je Allahov salavat na njega, njegovu poro­dicu, njegove ashabe, njegove čiste žene- majke vjernika, sve do Sudnjega da­na! A potom:
      Od strane jedne grupe pobožnih ljudi ponavlja se pitanje vezano za okupljanje onih koji u mjesecu rebi`ul-evvelu obi­ježavaju mevlud. Da li to obilježavanje ima utemeljenja u šeriatu ili je to novo­tarija koja se uvukla u vjeru? Na ovo pi­tanje tražili su decidan odgovor uz ar­gumentaciju. Pa, tražeći od Allaha upu­tu, velim: Nije mi poznato da za obilježava­nje mevluda ima ikakvo utemeljenje u Kur'anu ili Sunnetu. Ta praksa nije pre­nesena ni od jednog učenjaka koji se smatra uzorom u ovom ummetu, niti od nekoga ko se striktno pridržavao tradi­cije. Obilležavanje mevluda je novotari­ja koju su izmislile lijenčine, neradnici i oni koji vole da pune svoje stomake.

      Dokaz da je obilježavanje mevluda novotarija je u činjenici da postoji samo pet fikhskih pravila, tj.: vadžib, mendub, mubah, mekruh i haram. Obilježavanje mevluda zasigurno nije vadžib (nared­ba), a niti je mendub (preporučena, po­željna radnja). Jer, mendub je ono čije izvršenje šeriat preporučuje, ali ne uko­rava onoga ko ga izostavlja. A obilježavanje mevluda šariat nije dozvolio, ni­ti su to praktikovali ashabi, ni pobožni tabiini, koliko ja znam. Ovo je moj odgo­vor, pred Allahom, vezan za obilježava­nje mevluda, ako sam za to upitan.
      Obilježavanje mevluda ne može biti ni mubah (dozvoljeno), jer novotarisanje u vjeri nije dozvoljeno, u čemu se slažu svi muslimani. Stoga, nije ostalo ništa osim da obilježavanje mevluda može biti ili mekruh (pokuđeno) ili haram (strogo zabranjeno). U tom smislu, objašnjenje ćemo ponuditi u slijedeća dva slučaja.

     U prvom slučaju pretpostavimo da to čini čovjek iz svog imetka, za svoju po­rodicu i prijatelje, ne sjedajući pri tome za sofru i ne čineći nikakve grijehe. Ova­kva situacija je pokuđena novotarija, jer to niko od prijašnjih pokornih robova, koji su učenjaci i fekihi islama, svjetiljke vremena i ukrasi mjesta, nije radio.

      U drugom slučaju okupljanje obuhva­ta i griješenje, pa se nekome udjeljuje a drugoga, usljed gledanja takve neprav­de, zaboli srce. A učenjaci su rekli: „Uzi­manje imetka sa stidom je kao i njego­vo uzimanje sabljom." Pogotovo ako se uz to još doda i sviranje zabranjenih in­strumenata i puni stomaci, potom dje­vojke, i sve to čineći tako da se miješa­ju muškarci i mladići sa ženama zavod­nicama, bilo da se one nalaze pomiješa­ne s muškarcima ili da ih one gledaju sa nekog višeg mjesta. Zatim se tu javlja i ples koji dovodi do utonuća u zabavi i do zaborava na Sudnji dan. Isto je i ako bi se žene same sastale pa uz pjesme apla­udirajući i svirajući podigle svoje gla­sove, ili da podignu glasove pri učenju Kur'ana ili zikira koji šeriatom nije do­zvoljen, zanemarivajući Njegove rije­či: „Gospodar tvoj je, zaista, u zasjedi" ^{(El Fedžr 14.ajet)} Nema nikoga a da neće reći da je ova­kvo okupljanje haram. Niko od onih ko­ji drže do ljudskosti ovako nešto ne sma­tra pohvaljenim. To je dozvoljeno samo kod onih čija su srca mrtva i koji grije­he smatraju sitnicama. Oni ovakva oku­pljanja čak smatraju ibadetom, a ne po­kuđenim i zabranjenim radnjama. Na ovo samo možemo reći: Svi smo mi Alla­hovi i Njemu se vraćamo. Islam je počeo sa pojedincima (garibima) i sa pojedincima će i završiti. Lijepo veli šejh El-Kušejri kada kaže, a u čemu se sa njim potpuno slažemo:

Loše postade dobrim a dobro zlim
u ovim našim teškim danima.
Ljudi od znanja poniženi postadoše
a neznalci pohvaljeni i paše.
Al` tačno je da oni skrenuše sa istine,
što rade, običaj prethodnika to nije.
Pa rekoh čestitim, ljudima
takvaluka i vjere,
kad se poveća ova opasnost i šteta:
Ostajte ustrajni, došlo je vaše vrijeme,
vrijeme prave samoće i gurbeta.

      Divno je rekao i imam Ebu Amr ibn El-‘Ala: „Ljudi će biti u dobru sve dok ne budu sobom opčinjeni."

Na kraju, treba znati i to da je mjesec u kojem je Vjerovjesnik, a. s., rođen, a to je rebi u'l-evvel, i mjesec u kome je Vjerovjesnik, a. s., preselio na Ahiret, tako da radovanje u ovom mjesecu nije preče od tugovanja u njemu. To je ono što smo kazati imali, a od Allaha molimo da nam to i ukabuli."

Ibn Hadžerov argument

      Ovo je sve što je naveo El-Fakihani u svom spomenutom traktatu, a ja velim: Što se tiče njegovih riječi: „Nije mi poznato da za obilježavanje mevluda ima ikakvo utemeljenje u Kur anu ili Sunnetu, na te riječi, odgovara se: Nepoznavanje nečega ne podrazumijeva i njegovo nepostojanje. Hafiz Ibn Hadžer je za obiiježavanje mevluda našao utemeljenje u sunnetu, a i ja sam našao još i drugo utemeljenje koje ću kasnije spomenuti.

      Na njegove riječi: „Nego je obilježavanje mevluda novotarija koju su izmislile lijenčine, neradnici i oni koji vole da pune svoje stomake", odgovor je: Već je prije rečeno da je obilježavanje mevluda uveo učeni i pravedni vladar, koji je time imao namjeru približavanja Alla­hu, dž. š. Na tim obilježavanjima su pri­sustvovali učenjaci i dobri robovi, koji na takva obilježavanja nisu gledali s nego­dovanjem. Takvom načinu obilježavanja mevluda je bio zadovoljan i hafiz Ibn Dihje koji je i napisao zbirku mevluda. Ovo su sve bili pobožni učenjaci koji su obi­lježavanjem mevluda bili zadovoljni, ko­ji su to pohvalili i ni jednom riječju nisu negodovali.

      „A niti je mendub (preporučena, po­željna radnja). Jer, mendub je ono čije izvršenje šeriat preporučuje, ali ne uko­rava onoga ko ga izostavlja." Na ovaj stav odgovara se: Traženje izvršenja kod menduba nekada je tekstom a nekada analogijom (kijasom). Po ovom pitanju, iako nema teksta, ipak, postoji analogija, i to na osnovu dva temelja koja ćemo ka­snije spomenuti.

      Njegove riječi: „Obilježavanje mevluda ne može biti ni mubah (dozvoljeno), jer uvođenje novotarija u vjeri nije dozvo­jeno, u čemu se slažu svi muslimani", su riječi koje se ne mogu prihvatiti, jer se novotarija ne vezuje samo za haram ili mekruh, pošto evidentno postoje i novo­tarije koje su mubah, mendub ili vadžib. En-Nevevi u djelu, Tehzibul-Esmai vel­-lugat veli: „Novotarija u šeri`atu je uvo­đenje nečega što nije bilo u doba Vjero­vjesnika, a. s., a dijeli se na lijepu (hase­ne) i ružnu (kabiha)." Imam Izzuddin b. Abdu`s-Selam u svom djelu El-Kava­id veli: „Novotarija se dijeli na onu ko­ja je obavezujuća (vadžib), zabranjena (haram), pohvaljena (mendub), pokuđ­na (mekruh) i dozvoljena (mubah). Ko­ja je od ovih novotarija u pitanju sazna­je se tako što se novotarija izloži pred še­riatska pravila. Ako novotarija ulazi pod pravila vadžiba, onda je ona obavezujuć (vadžib), ako ulazi pod pravila ha­rama onda je zabranjena (haram), ako ulazi pod pravila menduba, onda je ohvaljena (mendub), ako ulazi pod pravila mekruha, onda je pokuđena (mekruh) i ako ulazi pod pravila mubaha, onda je dozvoljena (mubah)." Potom je za svaku vrstu novotarije naveo primjere, a za pohvaljenu (mendub) novotariju naveo je primjere gradnje karaula, medresa i svih dobrotvornih ustanova koja nisu postojala u doba Vjerovjesnika, a.s.

"Pohvaljena novotarija"

      U djelu Menākibu-š-Šāfii, El-Bejheki, svojim lancem prenosilaca, bilježi da je Imam-i Šafi` rekao: „Dvije su vrste novotarija (bid`ata). Jedna je ona koja je oprečna Kur'anu, sunnetu, eseru i idžmāu, i to je novotarija koja vodi u zabludu. Druga je ona koja vodi dobru, koja nije oprečna spomenutim izvorima. Takva novotarija ne može biti pokuđena. Na primjer, Omer, r. a., je za teraviju u noćima ramazana rekao: „Divna li je ovo novotarija", što podrazumijeva da je ta novotarija uvedena u praksu nakon što nije postojala..."

      Iz svega navedenoga jasno se vidi da El-Fakihanijev stav nije tačan kada kaže: „Obilježavanje mevluda ne može biti ni mubah (dozvoljeno), jer uvođenje novotarija u vjeri nije dozvoljeno, u čemu se slažu svi muslimani jer tačno je to da je obilježavanje mevluda novotarija, ali je to novotarija koja nije oprečna ni Kur`anu, ni sunnetu, ni eseru, niti idžmau, pa je obilježavanje mevluda „novotarija koja ne može biti pokuđena kako se izrazio Imam-i Šafi`. Obilježavanje mevluda spada pod dobročinstvo (ihsan) koje, doduše, nije bilo poznato u doba ashaba, jer je dijeljenje hrane, pri tome ne čineći grijehe, bez sumnje dobročinstvo i to je „pohvaljena novotarija" (el-bid`atul-mendūbe), kako se izrazio Ibn Abdu`s-Selam.

      Njegove riječi: „U drugom slučaju okupljanje obuhvata i griješenje...”, su sasvim tačne, međutim, zabrana takvog okupljanja je zbog zabranjenih stvari ko­je su pridodate mevludu, a ne zbog sa­mog okupljanja radi iskazivanja veselja obilježavanjem mevluda. Jer, kada bi se takve zabranjene stvari pridodale npr., džumi-namazu, i tada bi one bile odvrat­ne i ružne, ali to nikako ne može značiti da to važi i za samo okupljanje radi džume namaza, kako što je sasvim jasno.

      Neke od ružnih situacija smo vidjeli i u noćima ramazana pri okupljanju lju­di radi teravih namaza. Pa je li moguće proglasiti haramom okupljanje ljudi radi obavljanja teravije zbog toga što se usljed toga okupljanja ponekad pridodaju lo­še stvari?! Ne, nego mi kažemo: Okuplja­nje radi obavljanja teravije se temelji na sunnetu i namjeri približavanja Allahu, dž. š., a sve što se od ružnih stvari pridoda, te pridodate stvari su ružne. Stoga kažemo: Okupljanje ljudi radi obilježa­vanje mevluda se temelji na mendūbu i namjeri približavanja Allahu, dž. š., a sve negativne stvari koje se tome pridodaju, zabranjene su i pokuđene.

Vjerovjesnikovo rođenje: najveća blagodat nama

      Na riječi: „Treba znati i to da je mjesec u kojem je Vjerovjesnik, a. s., rođen, a to je rebiul-evvel, i mjesec u kome je Vje­rovjesnik, a. s., preselio na Ahiret, tako da radovanje u ovom mjesecu nije preče od tugovanja u njemu", ovako se od­govoriti: Vjerovjesnikovo, a. s., rođenje je najveća blagodat nama, a Vjerovjesnikovo, a. s., preselenje na Ahiret je naša naj­veća nevolja (musibet). A šeriat podstiče na izražavanje zahvale na blagodatima, a na strpljenje pri musibetima. Tako še­riat zapovijeda klanje akike pri rođenju djeteta izražavajući time zahvalu i veselje žbog novorođenčeta, dok to ne naređuje prilikom preselenja na Ahiret, čak zabra­njuje i naricanje i pokazivanje očaja.
      Šeriatska općenita pravila upućuju na to da je lijepo u mjesecu rebi`ul-evvelu pokazati veselje zbog Vjerovjesnikovog, a. s., rođenja, a ne pokazivati žalost zbog toga što je u tom mjesecu bilo i njegovo preseljenje na Ahiret.

      Ibn Redžeb u djelu El-Letaif prekorava rafidije zbog toga što su Dan ašure uzeli za dan tugovanja, jer je u tom danu ubijen hazreti Husejn. Allah i Njegov poslanik, a. s., nisu naredili da se dani stradanja vjerovjesnikā uzimaju kao dani žalosti, pa kako bi se to onda moglo praktikovati u vezi sa nekim ko je ispod stupnja vjerovjesništva?!
      Također se i imam Ebu Abdullah Ibnul-Hādž u svom djelu El-Medhal ala amelil-mevlid vrlo precizno izrazio o obilježavanju mevluda. Suština njegovog govora je u tome da on smatra pohvaljenim izražavanje zahvalnosti na blagodatima, a odvratnim i ružnim sve ono što se ubraja u zabranjene i pokuđene stvari.

Držati se lijepih stvari

      Šejhu`l-islam, hafiz Ebul-Fadl Ibn Hadžer bio je upitan o obilježavanju mevluda, pa je ovako odgovorio: “Obilježavanje mevluda je novotarija, jer nije preneseno da su to praktikovali ispravni prethodnici (selef-i salih) iz prva tri stoljeće islama. Međutim, obilježavanje mevluda obuhvata mnoge lijepe stvari, ali i one suprotne njima. Za onoga ko se drži lijepih stvari, a izbjegava ružne, za njega je obilježavanje mevluda lijepa novotarija (bid`a hasne), a u suprotnom nije."

      Obilježavanje mevluda, po mom mišljenju, može se praktikovati na osnovu čvrstog temelja koji se nalazi u zbirkama Buharije i Muslima, a vezan je za slučaj kada je Vjerovjesnik, a. s., došao u Medinu i zatekao židove da poste Dan ašure. Onda ih je pitao zbog čega to čine, a oni su mu odgovorili da je to dan u kojem je Allah utopio faraona, a spasio Musāa, a. s., pa oni taj dan poste iz zahvalnosti prema Uzvišenom Allahu.

      Iz spomenutog slučaja može se izvući zaključak da je zahvaljivanje Allahu u određenom danu zbog određene blagodati koju je u tom danu poslao, ili zbog nevolje koju je u tom danu odagnao, dozvoljen čin. I da se taj dan svake godine može provoditi u zahvaljivanju Allahu, dž. š., kroz razne ibadete: namaz, post, sadaku, učenje Kur'ana, itd. A ima li veće blagodati od slanja Vjerovjesnika, a. s., vjerovjesnika milosti, u tom rebi`ul-evvelskom danu?!

      Na osnovu spomenutog događaja, najbolje bi bilo tražiti upravo 12. rebi'ul-evvel, kako bi se propis podudario sa pričom o Musau, a. s., na Dan ašure. Neki obilježavaju mevlud u bilo kojem danu rebi`ul-evvela, a neki i izvan tog mjeseca. To je ono što je vezano za samo utemeljenje obilježavanja mevluda.

      A što se tiče načina obilježavanja mevluda potrebno je ograničiti se na ono iz čega se razumije zahvaljivanje Allahu, dž. š. od onoga što smo naprijed spomenuli, kao što je učenje Kur'ana, postavljanje sofre, dijeljenje sadake, recitovanje stihova u pohvalu Vjerovjesniku, a. s., kao i pobožnih stihova koji će pokrenuti srca na činjenje dobrih djela i postizanje ahiretske sreće.

Zabava i veselje na dozvoljen način

      Nema štete od onoga što se pri obilježavanju mevluda pridodaje od zabave i veselja ukoliko se to radi na dozvoljen način, jer taj dan zaslužuje da se u njemu osjeća radosno i veselo. Međutim, ukoliko se to čini na način koji je zabranjen (haram) ili pokuđen (mekruh) onda se to mora spriječiti, kao što treba spriječiti i ono što se čini a suprotno je onome što je preče (hilafu`l-evla)."

      Utemeljenost obilježavanja mevluda, po mom mišljenju, može se vezati i za slučaj koji, bilježi El-Bejheki od Enesa, r. a., da je Muhammed, a. s., nakon što je postao vjerovjesnikom, za sebe zaklao akiku. Iako se navodi da je to za njega već bio uradio njegov djed Abdu`l-Muttalib, kada mu je bilo sedam dana. Poznato je da se akika ne ponavlja dva puta, pa se iz Vjerovjesnikovog, a. s., postupka može razumjeti da se Vjerovjesnik, a. s., ovim činom htio zahvaliti Allahu, dž. š., na tome što ga je odredio da bude vjerovjesnik milosti svim svjetovima i zakonodavac svom ummetu. Slično ovome je i činjenica da je Vjerovjesnik, a. s., donosio salavat na samog sebe. Zbog svega navedenog lijepo (mustehab) je i nama da iskažemo zahvalnost za njegovo rođenje tako što ćemo se u džemat okupiti, postaviti sofru i činiti druga dobra djela, pokazujući time svoju sreću.

Radost mevludske noći

      Vidio sam da je i imam u kiraetima, hafiz Ibn Džezeri, u svome djelu Urfut-ta`rif bil-mevlidi-š-šerif napisao: „Ebu Leheb je nakon smrti bio viđen u snu, i tom prilikom je bio upitan: ’Kako je tvoje stanje?' Odgovorio je: Ja sam u vatri, međutim, svake noći uoči ponedjeljka, olakša mi se, pa se između prstā napijem vode koliko je ovo pokazujući na vršak prsta - a to je zbog toga što sam oslobodio robinju Suvejbu nakon što me je obradovala rođenjem Vjerovjesnika, a. s., i zbog toga što mu je pomogla pri dojenju." Ako je Ebu Leheb kao nevjernik, radi koga je spuštena kur`anska sura koja ga ukorava, dobio nagradu u vatri jer se obradovao te noći kad je Vjerovjesnik, a. s., bio rođen, pa kakvo li je onda stanje muslimana, koji potvrđuje monoteizam (tevhid), koji je od ummeta Vjerovjesnikovog, a. s., kad se obraduje zbog njegovog, a. s., rođenja, pa učini dobrih djela onoliko koliko bude u stanju iz ljubavi prema Vjerovjesniku, a. s.?! Njegova na­grada od Plemenitog Allaha za to će biti da će ga Svojom dobrotom uvesti u džennetske ljepote."

      Ibnul-Hādž veli: „Ako neko upita o mudrosti da je Vjerovjesnik, a. s., rođen u ponedjeljak u rebi`ul-evvelu, a ne u mje­secu ramazanu u kome je počelo objavlji­vanje Kur'ana i u kome je Lejletul-kadr, ni u svetim mjesecima (el-ešhurul-hu­rum), niti petnaeste noći Ša`bana (Lejle­tul-berat), niti u petak a niti uoči petka, treba mu odgovoriti sa četiri činjenice.

      Prvo: u hadisu je navedeno da je Uzvi­šeni Allah u ponedjeljak stvorio drveće i bilje. U tome postoji velika naznaka, po­što se stvaranjem žitarica, usjeva, voća i drugih plodova produžuje opstanak ljud­skoga roda.

      Drugo: riječ rebi znači proljeće, što ukazuje na optimizam i pozitivnu nadu. A Ebu Abdurrahman es-Sakli veli da sva­ki čovjek ima udio od svog imena.

      Treće: Kao što je proljeće najumjereni je i najljepše godišnje doba, tako je i Vjerovjesnikov, a. s., šeriat najprihvatljiviji i najljepši zakon.

      Četvrto: Mudri Allah je htio da Vjero­vjesnikom, a. s., počasti vrijeme u kojem je rođen, a da je rođen u nekom od oda­branih vremena koja smo naprijed spomenuli, neko bi mogao pogrešno misli­ti da je tim vremenom počastio Vjerovje­snika, a. s.

Selam
U IME ALLAHA MILOSTIVOG SAMILOSNOG

U petak, 26. februara, izlazi prvi broj Patriotskog magazina “Kulin”, a u povodu Prvog marta dana nezavisnosti Bosne i Hercegovine. Magazin će prvih nekoliko mjeseci izlaziti svakog drugog petka, a potom će preći na sedmično izdanje.
Glavni i odgovorni urednik je mr. Fatmir Alispahić, a njegovi pomoćnici su Anes Džunuzović i Kemal Baković. “Kulin” okuplja autore iz nekadašnjeg “Ljiljana” i “Waltera”, kao i više istaknutih autora iz zemlje i dijaspore. Pored niza inovativnih rubrika, posebna pažnja će biti posvećena kulturi pamćenja te informativnom umrežavanju Bosanaca i Hercegovaca koji žive izvan BiH.

O motivima za pokretanje Patriotskog magazna “Kulin” Fatmir Alispahić kaže:
- Patriotski magazin „Kulin“ je projekat slobodnih intelektualaca koji u vrijeme prostitucije duha i rasprodaje Bosne i Hercegovine svjedoče odanost svojoj zemlji i njenim vrijednostima. Ekonomskoj i duhovnoj kolonizaciji Bosne i Hercegovine, nametanju kompleksa i krivice, mi suprostavljamo činjenice o civilizacijskoj superiornosti bosanske paradigme. Naspram nas su velikosrpske i velikohrvatske snage, čiji podanici u Sarajevu godinama već zastupaju bosnofobiju kao demokratski i evropski standard. Oni imaju međunarodnu podršku, ogroman novac i ogromne medijske mogućnosti, zbog čega se bosanski čovjek okreće sam protiv sebe. Mi nemamo ništa od svega toga, ali vjerujemo kako će se ovaj snop časti i istine razlistati u mnoštvo slobodnih i nepokorivih bosanskih glasova.
Već prvi broj okupio je 25 autora, među kojima su i veliki pisci poput akademika Nedžada Ibrišimovića i Džemaludina Latića, a među stalnim saradnicima nalaze imena istaknutih prozaista Isnama Taljića i Enesa Ratkušića, kao i nedavnog dobitnika nagrade „Zija Dizdarević“ Mirzeta Ibrišimovića. U prvom broju kolumnu ima direktor Muzeja u Visokom Senad J. Hodović, a rubriku o bosanskim specijalitetima i tradiciji vodi popularni pisac za djecu Fahrudin Kučuk. Među stalnim saradnicima su i Hamid Deronjić, Šefko Kaloper, Avdo Huseinović, Elida Taljić, Muedib Šahinović, Emir Džambegović, Admir Čavalić, dok stalnu saradnju iz inostranstva ostvaruju Sonja Radošević iz Crne Gore, prof. dr. Šefket Krcić i Almir Mehonić sa Sandžaka, Ćerim Bajrami sa Kosova, Muhamed Mahmutović i Ferid Šantić iz Švedske, Edit Agović iz Holandije, Željko Milićević iz Kanade, te iz Sjedinjenih Američkih Država, Adila Krndžija, Dr. Mirsad Mujović, Semir Đulić i Esad Krcić. Fotografiju uređuju Haris Memija i Sulejman Muratović.

Sadržaj prvog broja

Fotopis Sulejmana Muratovića: Nebo iznad Bosne
Bakira Hasečić: Uspravnog čela u borbi za pravdu i istinu
Mirsad Okanović: Dragi građani Bijeline,
sretan vam i ponosan Dan nezavisnosti Bosne i Hercegovine!
Hamid Deronjić: Referendumski zalog za budućnost
Enes Ratkušić: Koridor 5c - Bošnjačka politika u najmu velikohrvatskih projekata
Hamdo Hadžiomerović: Kad policija vrši represiju javljaju se kamikaze
Elida Taljić: Genocid nad Bošnjacima nije bio samo u Srebrenici
Sead Omerović: Jahanje političkih milijardi
Željko Miličević: Dejtonski ugovor je moguće srušiti
Šefko Kaloper: U mraku Gornje Maoče
Enes Ratkušić : Je li fašizam biti normalan
Edo Agović: Mauzolej bošnjačkih vladara
Ćerim Bajrami: Bošnjaci Kosova dvije gotine poslije njegove nezavisnosti
Sonja Radošević: Srbija i Rezolucija o Srebrenici – Laž kao vjekovna istina
Avdo Huseinović: Kako su amnestirani egzekutori srebreničkih Bošnjaka
Almir Mehonić: Štrpci - Stanica na kraju svijeta
Fotoreportaža: Najveći proizvođač heljde u BiH
Emir Džambegović: Internet - Ko je ušao kroz „prozor“ u sobu vašeg djeteta?
Muedib Šahinović: Prva bosanska vjetrenjača
Mr. Matija Klobučarić: Umirovljenici svih kontejnera ujedinite se!
Senad J. Hodović : Party – akademija za pijandure
Kemal Baković: Terapijska zajednica Kampus - Na putu izbavljenja
Mirzet Ibrišimović: Zašto je marginaliziran tuzlanski muftija Kurt,
jedan od najvećih evropskih pravednika iz Drugog svjetskog rata?

Obljetnice
Džemaludin Latić: 100 godina od rođenja Meše Selimovića
Esma Hadžić: 100 godina od rođenja Skendera Kulenovića
Fikret J. Vršanin: 100 godina Bosanskog ustava

Rubrike
Bosna na Balkanu – bosanske vijesti iz regiona i dijaspore
KULINarije Fahrudina Kučuka
NETovanje

Maksuzija
„Horoz“ Nedžada Ibrišimovića

Šta se crni,
U gori zelenoj.

U Maoči,
Podno Majevice.

Il` su vrapci?
Il` su policajci?

Nit` su vrapci,
Nit`su policajci.

Da su vrapci,
Već bi odletjeli.

Da su policajci,
Davno bi zaspali.

Već su ono,
Sadikovi specijalci.

Njemu uz skut,
Stao Tihić Mane.

I bodri ga,
Udri muslimane.

Ja da vidiš,
Žalosna ti majka.

Kad udari šesto
"junaka",
Oni hapse do šest
vehabija.

Vehabije, jer brade
imaju,
Al` im fali čuvena
kokarda.

Hapsi, udri, veži
vehabije,
Jer ne daju vjeru za
Večeru.

                                        (OSMAN KAVAZOVIĆ-Preporod 15.02.2010.g.)

Karizmatična osoba, te se sam malo-pomalo izgradio u izvanrednog političara i vojnog komandanta. Imao je svoju miliciju u snazi jedne poveće brigade, te kontrolirao cijelu Cazinsku krajinu i zaveo svoj sistem pravde.

Ustašama nije dozvolio pristup, jer je branio i neka srpska sela, dok se četnici, pak, nisu smjeli ni pojaviti na njegovoj teritoriji. Trgovina je bila slobodna, privata imovina se poštovala ali su bogatiji morali davati vojsci. Vojska se hranila, mahom, po vlastitim kućama. Zauzeo je neutralan stav, pa su se svi počeli otimati za njegovu naklonost i podršku.

Ako bi zatražili prolaz, on bi domobranima, partizanima pa i Nijemcima to dozvoljavao uz odštetu u hrani, oružju i municiji. Njegove su jedinice bile disciplinovane i veoma borbene, tako da su se svi dogovori sa njim respektovali. Na svojoj teritoriji je Huska tolerisao sve vojne bjegunce, iz raznih formacija, i od toga je stvoren “zeleni kadar” koji se dugo zadržao u tim krajevima.

Nijemci su mu predložili da njegovu jedinicu moderno opreme i naoružaju, da mu daju velike kolicine municije i uniformi ali da ne pusta partizane na svoju teritoriju. U isto vrijeme, partizani su mu ponudili pregovore. Cazinska krajina je tada bila vezana za Hrvatsku i sa njim je pregovarao Veco Holjevac (popularni partizanski komandant, komesar korpusa, poslije rata gradonacelnik Zagreba), komesar korpusa. Uspjeli su ga nagovoriti da prihvati njemački prijedlog, pa da prijeđe u partizane kada ga naoružaju i opreme. Obećan mu je čin pukovnika, Halilu, njegovom zamjeniku, čin potpukovnika, svim komandantima bataljona čin majora, komandantima četa čin kapetana, a komandirima redova čin poručnika. Osim toga, obećano mu je da ce biti komandant divizije i (posto je prije bio u vezi sa Pokretom) da će biti primljen u Okružni komitet i Komitet divizije. Još mnogo toga mu je obećano. U nekim je pregovorima učestvovao i Adil Zulfikarpašić na strani partizana i on je potvrdio sve ove navode. Al umjesto obećanja crveni komunistički banditi taj najniži oblik ljudskog postojanja mu je spremio atentat i likvidaciju kao i mnogim muslimanima i Bošnjacima koji nisu htjeli prodavat svoje vjere radi boljševizma i titoizma.

Huska Miljković je bio narodni čovjek, koji nije imao škola, ali je uvijek znao šta hoće i vodio se interesima Krajine i Bošnjačkog muslimanskog naroda. On je sve dogovore izvršio, kao i štab korpusa. Njegova divizija – Unska operativa grupa – oslobodila je prolaze za Bosansku krajinu i tada su počele njegove nevolje. “Bosanski” komunistički kadrovi i Pokrajinski komitet Bosne gledali su drugačije na cijelu stvar i Huskina samostalnost, po njima, nije bila uklopljiva u sistem partizanskog ratovanja. Malo-pomalo, on je likvidiran i kompromitiran. Organizovano je ubistvo, tobož od neprijatelja, a zatim mu je priređena velika dženaza.

Narod je o njemu pjevao i iskreno ga volio.

Poslije rata je njegova jedinica rasformirana i skoro svi kadrovi izbačeni iz Armije, JNA.

BORCI HUSKINE MUSLIMANSKE MILICIJE

Dosadašnji četnički reis "islamske" zajednice SRBISTANA Adem Zilkić ponovo je u subotu u Novom Pazaru izabran na tu funkciju s mandatom od pet godina.

Pored Zilkića kandidat za tu funkciju je bio i srbistanski muftija Muhamed Jusufspahić koji je kandidaturu povukao neposredno pred glasanje.

Srpski tajni rat protiv Bošnjaka i muslimana u Sandžaku se nastavlja uz pomoć domaćih otpadnika na čelu sa Ademom Zilkićem. Direktni potomak Poslanika a.s. (kako za sebe voli reć beogradski špijun i šarlatan i samozvani muftija Muhamed Jusufspahić, Bože sačuvaj i sakloni) u svom očaju radi propasti srbiziranja Bošnjaka Sandžaka već treći put u tri godine bira jednog te istog bošnjačkog otpadnika na mjesto "reisa" SRBISTANA ne bi li na taj način privukao pažnju na svoju smiješnu hajdučku družinu koja svoj legalitet vuče iz menšure koju im je dao Vojislav Koštunica...

Haram im bilo i kako god oni dijele Bošnjake i muslimane isto tako Allah njihove kuće podijelo i razjedinio....

Socijaldemokratska partija (SDP) na prošlim izborima imala je jedan od zagone­tnih slogana koji je glasio: Za koga će glasati Izet Fa­zlinović? Izet Fazlinović je lik iz TV serije „Lud, zbu­njen, normalan", kojeg glumi Mustafa Nadarević. Scenarij TV serije je pisan u duhu jugonostalgičnog primitivnog ismijavanja postratnog sarajevskog života u jednoj bošnjačkoj familiji. U samom finišu izborne kampanje Fazlino­vić će sam odgovoriti gle­daocima na pitanje sa SDP-ovih bilborda i reći kako će glasati: Za čovje­ka! To je bio glavni slogan SDP-a na izborima.

 Čopor kolumnista

U 75. i 76. emisiji spo­menute serije Fazlinović se horvao s krmetom koje je dobio kao humanitarnu pomoć. Usljed tog horvanja i skrivanja krmeta od muslimanskih tradiciona­lista, koji ne jedu svinjsko meso, krme je uginulo. Na sahrani tog krmeta Fazli­nović pridikuje svom pri­jatelju kako se „samo su­sreću na dženazi krmetu".

Ovo je, naizgled, bana­lna blasfemija, na koju su reagirala neka udruženja poput „Majki Srebrenice". Scenarist Feđa Isović se branio kako to nije uvre­dljivo za muslimane i kako je na sličan način ismija­vao i fratre koji se nisu bu­nili. Bošnjaci masovno pr­ijete prestankom plaćanja TV pretplate zbog veoma čestih emisija u kojima se napadaju i vrijeđaju njiho­ve tradicionalne duhovne vrijednosti. Urednici FTV-a ne nalaze za shodno oglasiti se po ovom pita­nju. Ova se televizija već duže vrijeme suočava sa žestokim negodovanjem zbog svog programa, tako da je Islamska zajednica veoma često bila pri­nuđena reagirati. U svojim saopćenjima vrlo često su neki prilozi ocjenjivani kao islamofobični.

Uporedno s ovim prote­stima običnih građana, FTV vodi pravu kampanju protiv Fahrudina Radončića, kao predsjednika Saveza za bolju budućnost BiH (SBBBiH), zbog izjave kako nije ni bilo korektno da Duška Jurišić kao ure­dnica Informativnog pro­grama pridikuje i pokušava uredovati i u problemima Islamske zajednice. Na ovu izjavu reagirao je Srđan Dizdarević, predsjedndik Helsinškog komiteta BiH okvalificiravši je kao „fašizam". Njemu su se pri­družili Enver Kazaz u ime PEN-a i Borka Rudić u ime Udruženja novinara.

Naravno, po oproba­nom scenariju kad doajen blasfemije protiv islama Dizdarević tako promptno reagira i kvalificira nešto fašizmom, cijeli čopor ko­lumnista i novinara postkomunističke crvene medijske džungle (FTV, „Oslobođenje", SAN, „Dani", „Slobodna Bo­sna") zaurliču tarzanskim zovom zbog nadolazeće „zelene opasnosti"! Niko nije stao na Radončićevu stranu, što je pravilo mu­slimanske elite da se klone takvih polemika i prepirki kako i sami ne bi postali žrtvom. Kao što niko od bošnjačkih stranaka, insti­tucija, a kamoli neko iz tzv. ljevice, SDP-a ili Naše str­anke, nije osudio blasfemiju iz spomenute TV serije.

Blasfemija je već postala tradicija u intelektualnim i političkim elitama u Saraje­vu. Već je nekolicina pisaca, novinara i političara ogre­zlo u njoj. U svom pokušaju da se bore protiv nacionali­zma, šovinizma, pa i fašiz­ma, u sopstvenom narodu, najčešće koriste humor kr­oz koji izražavaju autošovinizam. Samo rijetki su rea­girali na notornu pojavu anateme, blasfemije i islamofobije među intelektua­lnim elitama u Sarajevu.

 Žigosani Bošnjaci

Dok su optuživali Bošnjake, njihove poli­tičare, pisce, pa i vjerske pr­vake, za napade na sekular­ne (multietničke) vrijedno­sti društva, svako javno eksponiranje i ispoljavanje vjerskog žigosali su, izvrgli ruglu i osudili. Kako je Dizdarević optužio dr. Safeta Cibu za nasilno obrezivanje (sunećenje) djece tako je Sead Fetahagić javno prozvao pokrivene muslimanke za nehigijenu, te muslimani­ma preporučio čvarke kao specijalitet za iftar.

Bošnjacima su imputir­ali historijske krivice kola­boracije sa fašistima, a za­tim islamizaciju društva od inkriminiranih djela, te­kstova i hutbi do pjevanja ilahija i izgradnje džamija. U tome su prednjačili poi­menično: Srđan Dizdare­vić, Zija Dizdarević, Sead Fetahagić, Senad Avdić, Senad Pećanin, Enver Ka­zaz, Dino Mustafić, Ferida Duraković, Tarik Haverić, Ahmed Burić, Vildana Selimbegović, Muharem Bazdulj, Bakir Hadžiomerović. Njihovu sabraću u blasfemiji koji smatraju da su u Bosni „za sve krive balije, od Spahe do Alije", zbog problema „prebrojavanja krvnih zrnaca" poime­nično izostavljamo iz te­ksta.

Nema te historijske ličnosti koja je vezana za is­lam u BiH, niti bošnjačke kulturne i vjerske instituci­je da nije kroz historiju anatemisana i žigosana. Od Sultana Fatiha, Gazi Husrev-bega, Mehmeda Spahe, do predsjednika Alije Izetbegovića, reisu-l-uleme Mustafe Cerića, generala Mehmeda Alagića, svakom bošnjačkom prvaku je imputirano i presuđeno kao „zatornicima drugih" od gore spomenutih živih „uposlenika riječi". Eto, već jedno stoljeće Bošnjaci pamte svoju historiju kako po kolektivnom stradanju i progonu tako i progonu i stradanju njihovih prvaka. Njihovi prvaci su ubijani ili utamničeni, bili poli­tičari, pisci ili vjerski alimi.

Tako je ubijen Mehmed Spaho, Mustafa Busuladžić, Mehmed Handžić, tako su utamničeni Edhem Mulabdić i Kasim Dobrača. Kao i stotine, pa i hi­ljade mladih ljudi i djevoja­ka utamničenih samo zbog toga što su išli u džamiju. Samo je hodžama bilo zabr­anjeno nositi ahmediju uli­cama Sarajeva i samo je muslimankama bilo zabra­njeno nositi maramu. Sa­mo je u bosanskom prijevo­du Kur'ana demantirano da je to Božija knjiga! Da ne spominjemo ratne zločine i genocid!

A koga su to ubili mu­slimani? Koga je muslima­nska stranka JMO, ili SDA uhapsila, strijeljala ili pro­gnjala? Kojeg pjesnika ili kojeg novinara je osudila, ili knjigu zabranila? Koga je to Islamska zajedenica osudila? Samo je osuđivala svoje! Osudila je Mlade muslimane 1948. godine i ekskomunicirala osuđene islamske intelektualce 1983. godine. I opet je pre­ma komunističkim histo­ričarima i piscima, poput Envera Redžića i Derviša Sušica, optužena za kola­boraciju sa fašistima. Iako je samo islamska ulema osudila fašizam i odbila priznati ustaški režim kao NDH-ziju, nikad joj to ni­je priznato za anti­fašističku tekovinu.

Koje je to nacionali­stičko i šovinističko djelo napisao jedan Bošnjak po­put „Gorskog vijenca" Petra Njegoša ili „Noža" Vuka Draškovića? Da li je ijedan bošnjački pisac tako mrzio druge kao Ivo Andrić „po­tomke arapskog varalice Muhameda"?! Da li postoji i da li je ikad postojao neka­kav nacionalni program ko­ji zagovara progon i nesta­nak drugih naroda?

Osim pojedinaca, odmetnika ili disidenata, pa čak i provokatora, koji su kolaborirali sa fašistima i zlotvorima, u bošnjačkoj historiji nema sistematske, planske i institucionalne prijetnje drugom.

 Kolektivna dženaza

Duga i zamršena priča koja se, ustvari, još nije ni počela valjano raspredati niti razumijevati. Eleme­ntarno objektivan Bošnjak će je razumjeti ovako. Izet Fazlinović će glasati za SDP ili Našu stranku, koji će umjesto proslave izbor­ne pobjede uz okretanje odojka na ražnju, kako su to i činili ranije, ovaj put, od žalosti zbog poraza, or­ganizirati kolektivnu dženazu za svu prasad koja su uginula u Sarajevu zbog nedostatka tolerancije i suživota.

Ozbiljan i odgovoran čovjek, posebno Bošnjak, sjetit će se mudrog Tolstoja koji je zapisao:

      - „Sva moja razmišljanja svode se na to da, ako se pokvareni ljudi udružuju međusobno da bi oformili silu, onda to moraju uradi­ti i pošteni ljudi. To je tako prosto."

Nedžad Latić (Dnevni avaz - Sedmica, 06.02.2010. godine)

SELAM
U IME ALLAHA MILOSTIVOG SAMILOSNOG 

Kad nevjernici vide težinu kazne u Džehennemu zažalit će što nisu vjerovali na ‎Dunjaluku. Ali, to im neće nimalo pomoći. Na ovom svijetu imali su dovoljno prilika koje ‎nisu iskoristili. Kad ovo spoznaju proklinjat će sve one koji su ih skretali sa Allahovog ‎puta i koji su ih navodili na grijehe. ‎

Njihovo stanje Kur’an opisuje na sljedeći način:‎

‎„Na Dan kad se njihova lica u vatri budu prevrtala, govorit će: „Kamo sreće ‎da smo se Allahu pokoravali i da smo Poslanika slušali!“ I govorit će: „Gospodaru ‎naš, mi smo prvake naše i starješine naše slušali, pa su nas oni s pravog puta ‎odveli; Gospodaru naš, podaj im dvostruku patnju i prokuni ih prokletstvom ‎velikim!“ (El- Ahzab:66-68); “I kad koji dođe pred Nas, reći će: „Kamo sreće da je ‎između mene i tebe bila tolika razdaljina kolika je između istoka i zapada! Kako si ‎ti bio zao drug!“ Toga dana vam neće od korisit biti što ćete zajedno u muci biti, ‎kad je jasno da ste druge Allahu ravnim smatrali“ (Ez-Zuhruf: 38,39).‎

Kao što navedeni ajeti kažu, oni se nadaju da će sebi olakšati kaznu tako što će ‎svaliti odgovornost na druge i drugima prebaciti krivicu za svoje skretanje sa Pravog ‎puta. Allah, dž.š., je svakom čovjeku dao savjest i slobodnu volju da se odluči za put ‎kojim želi ići u svom životu. Svakom čovjeku su ponuđene dvije alternative: ispravna i ‎pogrešna, istina i laž, tako da može slobodno da donese svoju odluku. ‎
Sa ovim znanjem i sopstvenom voljom svaki čovjek donosi odluku o svom ‎budućem životnom putu. Allah, dž.š., zna šta je u svakom čovjeku duboko skriveno. I oni ‎koji zavode druge i oni koji budu zavedeni bit će stanovnici u Džehennemu gdje će ‎ispaštati kaznu. Tog dana neće niko nositi tuđi grijeh.‎
Mnogi ljudi pomisle na kaznu koja ih čeka na Ahiretu u onom trenutku kad počnu ‎da rade neko loše djelo ili kada ih neko nagovara na to. Ali taj osjećaj potisnu kao manje ‎bitnu ili čak nebitnu činjenicu. Oni daju jedni drugima oslonac u potiskivanju i ‎zanemarivanju ove istine tako što se međusobno šale govoreći: “Ja ću preuzeti ‎odgovornost za tvoje grijehe.“ I šejtan im pravi lijepe ponude i mami ih u svoju zamku, ali ‎ajetima: “A ono što smo mu dali - naslijediti, i sam-samcat će Nam se vratiti“ (El-‎Merjem: 80), Allah, dž.š., pokazuje da im ovakva obećanja ni od kakve koristi neće biti. ‎Na Sudnjem danu će nevjernici shvatiti da su sami i da čovjek na Ahiretu nema ni ‎jednog prijatelja niti spasitelja, osim Allaha, dž.š. U Džehennemu će njihovi tzv. prijatelji i ‎‎„dobronamjerni“ savjetnici od njih leđa okretati. Također, će šejtan, koga su oni uzeli za ‎zaštitnika, kazati:‎

‎„Allah vam je pravo obećanje dao, a ja sam vam svoja obećanja iznevjerio; ‎ali ja nisam nikakve vlasti nad vama imao, samo sam vas pozivao i vi ste mi se ‎odazivali; zato ne korite mene, već sami sebe, niti ja mogu vama pomoći niti vi ‎možete pomoći meni. Ja nemam ništa s tim što ste me prije smatrali Njemu ‎ravnim.“ Nevjernike sigurno čeka bolna patnja“ (Ibrahim: 22).‎
Izdaja onih u koje su se oni pouzdali, bit će nevjernicima jedan dalji razlog za ‎kajanje. U tom trenutku će im postati jasno da nikad i nije postojalo drugo utočište osim ‎kod Allaha dž.š. Međutim, ova spoznaja za njih neće biti ni od kakve pomoći, samo će ‎povećati njihovu patnju, bol i kajanje. Tog dana će se svađati jedni s drugima i priznavat ‎će jedni drugima svoje grijehe:‎

‎„I oni će, svađajući se u njemu, govoriti: „Allaha nam, bili smo, doista, u ‎očitoj zabludi. Kad smo vas sa Gospodarom svjetova izjednačavali, a na ‎stranputicu su nas naveli zlikovci, pa nemamo ni zagovornika, ni prisna prijatelja. ‎‎– Da nam je samo da se povratimo, pa da postanemo vjernici!“ (Eš-Šu'ara: 96-102).‎

Kao što govore navedeni ajeti, nevjernici će silno željeti da se vrate na Dunjaluku ‎i da čine dobro, da bi onda zaradili Allahovu milost na Ahiretu. Ova želja će ostati ‎neostvarena. Oni će shvatiti da su stvari za kojima su trčali na Dunjaluku kao npr.: ‎bogatstvo, karijera, ljepota itd., na Ahiretu biti skroz bezvrijedne. Kur’an citira neke ‎njihove izjave pokajanja:‎

‎„A onaj kome se da knjiga u lijevu ruku njegovu reći će: „Kamo sreće da mi ‎knjiga moja ni data nije i da ni saznao nisam za obračun svoj! Kamo sreće da me ‎je smrt dokrajčila. – Bogatstvo moje mi nije od koristi, snage moje nema više!“ ‎‎„Držite ga i u okove okujte, zatim ga samo u vatri pržite, a onda ga u sindžire ‎sedamdeset lakata duge vežite, jer on u Allaha velikog nije vjerovao i da se ‎nahrani nevoljnika – nije nagovarao; Zato on danas ovdje nema prisna prijatelja“ ‎‎(El-Hakka: 25-35); „I kad se tog Dana primakne Džehennem; tada će se čovjek ‎sjetiti – a na što mu je sjećanje?! – I reći: „ Kamo sreće da sam se za ovaj život ‎pripremio!“ (El-Fedžr: 23,24).‎

Ljepote koje će vjernici sresti u Džennetu, će dovesti patnje nevjernika na još veći ‎stepen kada vide neizmjernu razliku prebivališta vjernika i njihovog prebivališta. Kur’an ‎eksplicite opisuje razliku stanovnika Dženneta i stanovnika Džehennema. Izgled ‎stanovnika Džehennema Kur’an opisuje na sljedeći način: ‎

‎„Oborenih pogleda i sasvim poniženi bit će nevjernici“ (El-Kalem: 42); „Neka ‎lica toga dana će čađava biti“ (El-Kijame: 24).‎

Nasuprot tome, lica stanovnika Dženneta opisuju se na sljedeći način:‎

‎„Neka lica tog Dana bit će blistava, nasmijana, radosna“ ('Abese: 38,39).‎

Nevjernici neće imati druge hrane osim ključale vode, gnoja, trnja i plodova drveta ‎zekkum. Vjernici će imati med i mlijeko koje će u slapovima teći, čaše pune ukusnih ‎pića, sve vrste voća i sve što budu željeli. Jedan ajet opisuje hranu stanovnika ‎Dženneta:‎

‎„Zar je Džennet, koji je obećan onima koji se Allaha boje – u kojem su rijeke ‎od vode neustajale i rijeke od mlijeka nepromijenjena ukusa, i rijeke od vina, ‎prijatna onima koji piju, i rijeke od meda procijeđenog i gdje ima voća ‎svakovrsnog i oprosta od Gospodara njihova – zar je to isto što i patnja koja čeka ‎one koji će u vatri vječno boraviti, koji će se uzavrelom vodom pojiti, koja će im ‎crijeva kidati!“ (Muhammed: 15).‎

Očigledno da ova dva boravišta nemaju ništa zajedničko. Nevjernici će imati ‎odvratnu hranu, ali im ona čak neće moći ni glad ni žeđ utoliti. Bit će izloženi užasnim ‎patnjama, stalno će se pržiti na vatri, a rane neće nikad zarasti. Bezbroj puta će od ovih ‎povreda koža otpasti pa će je Allah, dž.š., obnoviti da bi je ponovo izložio istoj patnji i oni ‎će vječno moliti za pomoć i za malo hlada.‎
Oni će vidjeti kako stanovnici Dženneta sjede u debelim hladovima i kako uživaju ‎u plodovima blagoslova kojim ih je Allah, dž.š., obasuo, a nevjernici će moliti vjernike da ‎im daju nešto od tog dobra. Kur’an ovu situaciju opisuje na sljedeći način:‎

‎„I stanovnici vatre dozivat će stanovnike Dženneta: „Prolijte na nas vode ili ‎nešto od onoga čime vas je Allah obdario!“ – a oni će reći: „Allah je to dvoje ‎nevjernicima zabranio“ (El-A'raf: 50).‎

Na molbe nevjernika nikada neće biti odgovoreno.‎

‎“Mi smo nevjernicima pripremili vatru čiji će ih dim sa svih strana ‎obuhvatati ; ako zamole pomoć, pomoći će im se sa tekućinom poput rastopljene ‎kovine koja će lica ispeći. Užasna li pića i grozna li boravišta!“ (El–Kehf: 29).‎

Allah, dž.š., će Džennetlije obući u najljepše haljine od svile i kadife i ukrasit će ih ‎najljepšim nakitom od srebra i zlata. Nevjernici će nositi haljine od sumpora i katrana, bit ‎će okovani u teške okove u kojima će biti dovedeni na džehenemske rešetke na koje će ‎leći i gdje će ih pokriti pokrivačima od vatre. ‎
Vjernici će živjeti u palatama u kojima će sjediti na zlatom protkanom namještaju ‎sa prelijepim prijestoljima pokrivenim brokatom.‎
Logor nevjernika će biti Džehennem. Allah, dž.š., tvrdi u Kur’anu da će vjernici ‎imati u Džennetu sve što im srca požele. Džennetlije će biti nagrađene sretnim i ‎spokojnim životom u Džennetu.‎

‎„A oni koji su vjerovali i dobra djela činili bit će u divnim džennetskim ‎baščama, sve što zažele imat će u Gospodara svoga; bit će to blagodat velika“ ‎‎(Eš-Šura: 22); „I njih će Allah strahote toga Dana sačuvati i blaženstvo i radost im ‎darovati“ (El-Insan: 11).‎

Da su se nevjernici iskreno, dostojanstveno i savjesno ponašali na Dunjaluku i da ‎su slijedili Allahove upute nikad ne bi doživjeli ovakve patnje. Ova spoznaja je najveći ‎razlog za kajanje nevjernika. Kur’an ovu njihovu muku i kajanje opisuje kao jedno očajno ‎stanje radi kojeg će oni pokušati da se izvuku iz te situacije, ali će posljedica tog ‎njihovog čina biti samo dalje mučenje: ‎

‎„Kad god pokušaju da zbog teškog jada iz nje izađu, bit će u nju vraćeni: ‎‎„Iskusite patnju u užasnoj vatri!“ (El-Hadž: 22).‎

To je tako zato što je Džehennem mjesto bez povratka. Tu kajanje više neće moći ‎nikome pomoći i neće imati nikakvog smisla. U trenutku smrti, meleki saopšte ‎nevjernicima da im se više nikad ništa lijepo neće desiti:‎

‎„Onoga Dana kad ugledaju meleke, grješnici se neće radovati i uzviknut će: ‎‎“Sačuvaj nas, Bože!“ (El-Furkan: 22).‎

Nevjernici će se nadati da će u Džehennemu biti skroz uništeni i da će na taj ‎način izbjeći vječnu kaznu, zato će stalno moliti Allaha, dž.š., da ih usmrti, ali im On ‎neće uslišati molbu i njihove će patnje vječno trajati. Oni su imali čitav život vremena da ‎prihvate istinu, da joj se okrenu i da provedu život u vjeri, ali su oni ignorisali ove ‎znakove i opomene i svjesno su istini okretali leđa. Zato će dobiti sljedeći odgovor:‎

‎„Ne prizivajte danas jednu propast, nego prizivajte mnoge propasti!“ (El-‎Furkan: 14); “Pržite se u njoj, isto vam je trpjeli ili ne trpjeli, - to vam je kazna za ‎ono što ste radili“ (Et-Tur: 16).‎

U 40. ajetu sure el-A'raf opisuje se bezuspješnost nevjernika u svom nastojanju ‎da izbjegnu Džehennem i dođu u Džennet. Allah, dž.š., kaže da oni neće ući u Džennet: ‎‎'dok kamila ne mogne proći kroz iglene ušice'...‎
Osim toga, Allah, dž.š., kaže da će nevjernici od svog Gospodara biti ignorisani i ‎obezvrijeđeni isto onako kako su se oni odnosili prema istini, opomeni i znakovima koji ‎su im dolazili od njihovog Gospodara. Oni neće dobiti odgovor ili pomoć od Allaha, dž.š.:‎
‎ ‎
‎"Evo zašto" - reći će On: "Dokazi Naši su ti dolazili, ali si ih zaboravljao, pa ‎ćeš danas ti isto tako biti zaboravljen“ (Ta-Ha: 126); „I reći će se:“Danas ćemo mi ‎vas zaboraviti kao što ste vi zaboravili da ćete ovaj vaš Dan doživjeti, vatra će vam ‎prebivalište biti i niko vam neće moći pomoći“ (El-Džasije: 34); „Kojima je vjera ‎njihova bila igra i zabava i koje je život na Zemlji bio obmanuo. „Sada ćemo Mi ‎njih zaboraviti, zato što su zaboravili da će na ovaj Dan pred nama stajati i zato ‎što su dokaze Naše poricali“ (El–A'raf:51).‎

Oni će moliti Allaha dž.š. da ih spasi vatre, a Allah, dž.š., će ovako odgovoriti:‎

‎ „Ostanite u njoj prezreni i ništa Mi ne govorite!“- reći će On“ (El–Mu'minun: ‎‎108).‎

Nevjernici će biti kažnjeni patnjom u vatri u kojoj će biti prepušteni sami sebi. ‎Allah, dž.š., im se neće smilovati, niti će im ukazati pomoć, samo će objelodaniti sve ‎njihove greške i grijehe. Da su na Dunjaluku tražili utočište kod Allaha, dž.š., onda bi već ‎tada shvatili da Allah, dž.š., najviše prašta, da je najplemenitiji i najmilostiviji. Ali dolazak ‎do spoznaje u onom trenutku kad ugledaju džehennemsku vatru neće imati nikakvog ‎smisla ni koristi.‎
Možemo zaključiti, iz svega do sada rečenog, da je Allah, dž.š., jako milostiv ‎prema ljudima i da im je on jedini pravi prijatelj i zaštitnik. U onom trenutku, kad se iza ‎njih zatvore džehennemske kapije, ne postoji nikakva šansa za pokajanje i povratak. ‎Nikada više neće dobiti onu šansu koju su imali na Dunjaluku.‎
Kur’an opisuje put ka spasu na sljedeći način:‎

‎„Ali oni koji se pokaju i poprave i koji čvrsto Allaha prihvate i vjeru svoju u ‎Allaha iskreno ispolje, bit će s vjernicima, a Allah će sigurno vjernicima veliku ‎nagradu dati. Zašto bi vas Allah kažnjavao ako budete zahvaljivali i vjerovali? ‎Allah je blagodaran i sveznajući“ (En-Nisa': 146,147).‎

Selam
U IME ALLAHA MILOSTIVOG SAMILOSNOG

31 : Ko je kupio Josipa a ko ga je prodao?

“I kad su trgovci midjanski prolazili, izvadiše Josipa iz jame i prodadoše Josipa za dvadeset srebrnjaka Išmaelcima, a oni odvedoše Josipa u Egipat. ”
(Postanak 37,28)

Malo kasnije:

“A Midjanci prodadoše ga u Egipat Potifaru, dvoraninu faraonovu, zapovjedniku tjelesne straže.”
(Postanak 37,36)

Sve bi ovo bilo fino da Josip nije rekao:

“A Josip pozva bracu svoju: “Pristupite samo bliže k meni!” Kad pristupiše bliže, rece: “Ja sam vaš brat Josip, koga prodadoste u Egipat.”
(Postanak 45,4)

Josipa su prodali Jišmailci, Midjanci ili Josipova braca ?

32:Kad su Izraelci boravili u Šitimu, pocinili su blud sa Moapkama. Bog ih je kaznio pomorom. Koliko je ljudi umrlo u tom pomoru?

Dvadeset i cetiri tisuce:

“Broj onih, koji izginuše od pomora, iznosio je dvadeset i cetiri tisuce.

(Brojevi 25:9)

Dvadeset i tri tisuce:

“Niti da griješimo bludno, kao što su neki od njih griješili bludno, i palo ih je u jedan dan dvadeset i tri tisuce.”

(1.Korincanima 10:8)

33:Ko je bio veliki svecenik kada je David ušao u kucu Božiju i pojeo prinesene kruhove?

Abiatar:

“Kako je u nijeme velikog svecenika Abiatara ušao u kucu Božju i jeo kruhove postavljene, koje smiju jesti samo svecenici, i kako ih je dao i drugovima svojim?”
(Marko 2:26)

Ahimelek, otac Abiatara:

“Samo jedan jedini sin Ahimeleka, sina Ahitubova, po imenu Abiatar, utece i pobježe k Davidu.”

(1.Samuelova 22:20)

34: Koga je vidio Isus?

„Kad je Isus odatle otišao dalje, vidje covjeka po imenu Mateja gdje sjedi na carini. Rece mu: “Hajde za mnom!” On ustade i ode za njim.“
(Matej 9, 9)

Medjutim u Markovom Jevandjelju on je vidio Leviju Alfejevog:

„Prolazeci vidje Levija, sina Alfejeva, gdje sjedi na carini. Rece mu: “Hajde za mnom!” On ustade i otide za njim.“
(Marko 2, 14)

35: Da li je sudenje medu ljudima dozvoljeno ili nije?

Nije dozvoljeno:

„Ne sudite! I necete biti sudeni.“ (Matej 7, 1).

„Ne sudite! Tada necete biti sudeni. Ne osudujte, i necete biti osudeni! Opraštajte, i bit ce vam oprošteno.“ (Luka 6, 37)

Dozvoljeno je:

„Nemojte suditi po vanjštini, nego pravedan sud sudite!“ (Ivan 7, 24).

36: Da li je Isus došao da sudi svijetu?

Isus nije došao da sudi:

„Jer Bog nije poslao Sina svojega na svijet zato, da sudi svijet, nego da se svijet spasi po njemu.“ (Ivan 3, 17)

„Vi sudite po vanjštini, ja ne sudim nikome.“ (Ivan 8, 15)

„Tko cuje moje rijeci, ali ih ne drži, ja mu necu suditi, jer ne dodoh da sudim, nego da spasim svijet.“ (Ivan 12, 47)

Isus je došao da sudi:

„I ne sudi Otac nikome; nego sav sud dade Sinu,“ (Ivan 5, 22)

„Ja ne mogu ništa ciniti sam od sebe. Sudim, kako cujem. Moj je sud pravedan; jer ne tražim volje svoje, nego volju onoga, koji me je poslao.“ (Ivan 5, 30)

„Mnogo imam o vama govoriti i suditi, ali onaj, koji me posla, istinit je, i ja ono govorim svijetu, što sam cuo od njega.” (Ivan 8, 26)

37: Da li je Isus dosao da ukine Mojsijev zakon ili nije?

„Ne mislite, da sam došao ukloniti zakon ili proroke. Nijesam došao da ih uklonim, nego da ih ispunim.“ (Matej 5, 17)

Dakle, Isus kaže, u Evandelju po Mateju da nije došao da ukida zakone ranijih proroka medjutim u istom tom Evandelju Isus ih ipak ukida pa kaže:

„On im rece: “Mojsije je dopustio vama samo zbog tvrdoce srca vašega da puštate svoje žene; iz pocetka nije bilo tako. Ali vam ja kažem: “Tko pusti svoju ženu - osim zbog preljube - i oženi se drugom, cini preljubu. I tko uzme puštenicu, cini preljubu.” (Matej 19, 8-9)

Dakle, Mojsije je dopuštao otpuštanje žene i to je bio Zakon.
Isus kaže da ko otpusti ženu cini preljub a kao što znamo da je preljub jedan od smrtnih grijeha koje je zabranjeno ciniti. Drugim rijecima otpustiti ženu isto je što i uciniti smrtni grijeh pa je zabranjeno otpuštanje žena.

Pa zatim još:

„Culi ste, da je bilo receno: Oko za oko, zub za zub! A ja vam kažem: Ne opirite se zlu, nego ako te tko udari po desnom obrazu, obrni mu i drugi!“
(Matej 5, 38, 39)

Dakle, ranije je propisano oko za oko - zub za zub a Isus je to izmijenio tako da su vjernici dužni okrenuti i drugi obraz-ili?

38: Da li je istinito Isusovo svjedocanstvo?

Istinito je:

„Isus im rece: “Ako ja i svjedocim sam za sebe, istinito je svjedocanstvo moje“ (Ivan 8, 14)

Nije istinito:

„Ako ja svjedocim sam za sebe, svjedocanstvo moje nije istinito.“ (Ivan 5, 31)

39: Na koliko magaraca Isus jaše –na Jednom ili na dva?

Na dva:

„Kažite kceri sionskoj: “kralj tvoj dolazi k tebi pun krotkosti. Sjedi na magarcu, na magaretu, mladetu magaricinu.” Ucenici odoše i uciniše, kako im je bio zapovjedio Isus. Dovedoše magaricu i magare, metnuše na njih haljine svoje, i on sjede na njih.“ (Matej 21, 5-7)

Na jednom:

„I naloži im: “Idite u selo, što je pred vama. Odmah na ulazu naci cete magare privezano, na kojemu još nitko nije sjedio. Odvežite ga i dovedite! Ako vas tko upita: Što to cinite? odgovorite: Gospodinu treba, i odmah ce ga poslati ovamo.” Oni otidoše i nadoše magare na putu privezano uz vrata i odvezaše ga. Neki, što su stajali ondje, upitaše ih: “Zašto odvezujete magare?” Oni odgovoriše, kao što im je bio Isus zapovjedio. Tada ih ostaviše. Oni dovedoše magare k Isusu, metnuše na njega haljine svoje, i on sjede na njega.“ (Marko 11, 2-7)

40: Ko je ovde otac a ko sin?

„Poslije odvodenja u Babilon: “Jehoniji se rodi Šealtiel, Šealtielu se rodi Zerubabel,“ (Matej 1, 12)
Medjutim Luka u svom Evandelju kaže da je Zerubabel a ne Jehonij rodio Šealtiela:
„Sin Joanasov, sin Resin, sin Zerubabelov, sin Šealtielov, sin Nerijev,“ (Luka 3, 27)

41: U koliko je Isus razapet- u šestoj ili u trecoj uri?
„A bila je priprava Blagdana Pashe, oko šeste ure, i rece Židovima: “Evo kralj vaš!” A oni su vikali: “Uzmi, uzmi, raspni ga! Pilat im rece: “Zar kralja vašega da raspnem?” Odgovoriše glavari svecenicki: “Nemamo kralja osim cara.” Tada im ga predade, da se raspne. A oni uzeše Isusa i odvedoše ga.“
(Ivan 19, 14-16).

Kao sto vidite Ivan kaze da je Isus razapet oko šeste ure dok Marko kaže:

„Bila je treca ura, kad ga razapeše,“ (Marko 15, 25).

Šta je istina od ove dvije tvrdnje ?

42: Da li je djevojka bila vec mrtva ili je upravo umirala?

Umrla je:

„Dok je tako govorio njima, dode neki poglavar, baci se pred njega nicice i rece: “Kci je moja upravo sada umrla. Ali dodi i metni na nju ruku svoju! Tada ce opet živjeti.” (Matej 9, 18)

Još nije umrla:

„I vruce ga zamoli: “Kcerka je moja na umoru. Dodi, metni na nju ruke, da ozdravi i ostane na životu!” (Marko 5, 23)

43: Da li je Isus nosio svoj sopstveni kriz ?

Da:

„Nosio je križ svoj, i izade na mjesto, koje se zove Lubanja, (košturnica) a hebrejski Golgota.“ (Ivan 19, 17)

Ne:

„Dok su izlazili, namjeriše se na covjeka iz Cirene po imenu Simona. Njega natjeraše, da mu ponese križ.“ (Matej 27, 32)

44: Da li se crkvena zastava razdrla nakon ili prije Isusovog vikanja?

Razdrla se nakon Isusovog povika:

„Opet povika Isus iza glasa; tada ispusti duh svoj.“ Tada se zavjesa hramska razdera na dvoje odozgo do dolje…“ (Matej 27, 50-51)

„A Isus još jedanput povika iza glasa i izdahnu.“ (Marko 15, 37-38)

Razdrla se prije Isusovog povika:

„Sunce pomrca, i zavjes hramski razdera se na dvoje. Tada povika Isus iza glasa: “Oce, u ruke tvoje predajem duh svoj!” Ovo rece i izdahnu.“
(Luka 23, 45-46)

45: Koliko se ljudi rugalo Isusu zajedno razapetih sa njim jedan ili obojica?

Jedan:

“Jedan od zlocinaca, što su visjeli na križu, hulio je na njega govoreci: “Zar nijesi ti Krist? Onda spasi samoga sebe i nas!”A drugi ga je korio i govorio: “Zar se ne bojiš Boga, kad i sam trpiš jednaku kaznu?”
(Luka 23, 39-40)

Obojica:

“Krist, kralj Izraelov, neka sad side s križa, da vidimo i vjerujemo!” Oni, što su bili s njim razapeti, rugali mu se,”.
(Marko 15, 32)

Ili ga je jedan branio dok mu se drugi rugao ili su mu se oba rugala ?

46: Po cemu je njiva smrti dobila ime. Od kupljene loncareve njive za groblje gostima ili od pucanja Judine utrobe?

“Glavari svecenicki digoše srebrnjake i rekoše: “Ne smije se metnuti u hramsko blago; jer je krv.Zakljuciše da za njih kupe loncarovu njivu za groblje strancima.Zato se zove ona njiva do današnjega dana krvna njiva. ”
(Matej 27, 6-8)

“Od place nepravedne on stece njivu, ali se objesi i puce po sredini, i izli se sva utroba njegova.To postade poznato svima stanovnicima Jerusalema, i prozva se ona njiva njihovim jezikom Akeldama, što znaci krvna njiva. ”
(Djela 1, 18-19)

47: Da li je kompletna Božija knjiga korisna?

Jeste:

“Sve je Pismo Bogom nadahnuto i korisno za ucenje, za karanje, za popravljanje, za odgajanje u pravdi, ”
(Druga Poslanica Timoteju 3, 16)

Nije:

“Tako se dokida predašnja zapovijed, što je bila slaba i beskorisna. ”
(Poslanica Hebrejima 7, 18)

48: Šta je pisalo iznad Isusove glave na krstu?

“Više glave njegove pricvrstiše natpis s oznakom krivnje njegove: “Ovo je Isus, kralj židovski.”
(Matej 27, 37)

“Natpis s oznakom njegove krivnje glasio je: “Kralj židovski.”
(Marko 15, 26)

“Nad njim je bio natpis napisan pismom grckim, latinskim i hebrejskim: “Ovo je Kralj židovski.”
(Luka 23, 38)

“A Pilat napisa i natpis i metnu na križ. A bilo je napisano: “Isus Nazarecanin, kralj židovski.”
(Ivan 19, 19)

Koji natpis od ova cetiri je stajao iznad glave na križu ?

49: Da li je Herod htio da ubije Ivana Krstitelja ili ga je rado slušao i cuvao?

Da:

“Rado bi ga bio dao ubiti; ali se je bojao naroda, jer su ga držali za proroka.”
(Matej 14, 5)

Ne:

“Jer se je Herod bojao Ivana. Poznavao ga je kao covjeka pravedna i sveta i uzimao ga u zaštitu. Kad ga je slušao, vrlo bi se zbunio, ali ga je ipak rado slušao.”.
(Marko 6, 20)

50: Koje je ljude Isus izabrao kao izgonitelje necistih duhova?

“On pozva k sebi svojih dvanaest ucenika i dade im vlast da izgone duhove neciste i da lijece svaku bolest i svaku nemoc.Imena dvanaest apostola jesu: “Na prvom mjestu Simon s pridjevkom Petar i njegov brat Andrija; Jakov, sin Zebedejev, i njegov brat Ivan;Filip i Bartolomej; Toma; Matej, carinik; Jakov, sin Alfejev, i Tadej;Simon Revnitelj i Juda Iskariot, koji postade izdajnik njegov.
(Matej 10, 1-4)

“Kad bi dan, dozva ucenike svoje k sebi i izabra od njih dvanaestoricu, koje nazva apostolima:Simona, koga prozva Petrom, i njegova brata Andriju; nadalje Jakova i Ivana, Filipa i Bartolomeja,Mateja i Tomu, Jakova, sina Alfejeva, i Simona prozvanoga “Revnitelja”,Judu, brata Jakovljeva, i Judu Iskariota, koji postade njegov Izdajnik.”
(Luka 6, 13-16)

U Evandelju po Luki pominje se Juda Jakovljev kojega kod Mateja nema.

Nastavit će se Insaallah...

Predsjedvajući Doma naroda Parlamentarne skupštine BiH Sulejman Tihić sudjelovat će 26. i 27. januara na Trećoj misiji evropskih prijatelja Izraela povodom obilježavanja 65. godišnjice oslobađanja logora Aušvic-Birkenau, Republika Poljska, saopćio je Sektor za odnose s javnošću PSBiH.
 
Glavna tema misije bit će "Sjećanje na prošlost kao poticaj mirnoj budućnosti, Europa protiv antisemitizma, rasizma i ksenofobije".

"Tokom boravka u Poljskoj, planirano je prisustvo specijalnom simpozijumu na kojima će biti održana predavanja o temi "Sjećanje na holokaust i borba protiv antisemitizma", "Svijet poslije holokausta" i "Promoviranje tolerancije i dijaloga za mirnu budućnost"," navodi se.

Drugog dana posjete, osim oficijelne ceremonije povodom evropskog Dana sjećanja na holokaust, bit će upriličen obilazak mjesta koja su zanačajna za razdoblje Drugog svjetskog rata.

Planiran je obilazak bivših nacističkih logora smrti Aušvic-Birkenau, gdje će biti održana vjerska služba i polaganje cvijeća, te nakon toga i posjeta muzeju Aušvic.

PRLJAVI PLAN REFORMISANIH BH KOMUNJARA ZA UNIŠTENJE BOŠNJAČKOG NACIONALNOG IMENA.

Pošto BH reformisane komunjare sve više nameću ideju nacionalnog izjašnjavanja Bosanac vrijeme je da se počne suprostavljati ideji Bosanstva kao pokušaja novog uvođenja prerađenog Jugoslavenstva. Nosioci ideje Bosanstva zanemaruju stotine hiljada poginulih bosanskih muslimana koji su umrli da bi se danas mi mogli identificirat kao Bošnjaci. Ideja Bosanstva je uvezena iz srpskih i hrvatskih centara moći radi razbijanja Bošnjačke nacionalne većine u Bosni i Hercegovini. Najbolji primjer pogubnosti odricanja od Bošnjaštva je primjer Bošnjaka u Crnoj Gori gdje su Crnogorci uspjeli podvaliti tamošnjim Bošnjacima i Muslimansku naciju pa se danas u Crnoj Gori danas pola Bošnjaka izjašnjava kao Bošnjaci a pola kao nacionalni Muslimani. Bosanstvo se Bošnjacima podmeće kao kukavičije jaje a na Bošnjacima je da ga odbace i da Bošnjaštvo bude prvo, jedino i sveto za sva vremena.

Bošnjaci su svoje ime izveli iz imena Bosna. Naziv Bosna je slavenizirani oblik ilirskog naziva u antičkim dokumentima poznat kao: Bathinus i Basan. U oba slučaja naziv se odnosi na rijeku Bosnu, Bathinus flumen. Drugi oblik se u dokumentu navodi u ablativu: Ad Basante, a nominativ koji označava ime rijeke glasi Basan. Pod ablativnim oblikom se spominje grad na ovoj rijeci, po kojoj je i dobio ime: "na Bosni", "grad na rijeci Bosni". U ilirskom jeziku Bathinus se čita Basinus, a predstavlja latinizirani oblik ilirskog naziva Basan, iz kojeg su doseljeni Slaveni izveli naziv Bosna, na način da je fonetskom transformacijom od Bathinus (Basinus) i Basan prvo nastalo Bosina, a potom Bosna.

Izvorno ime Bošnjanin (u latinskim vrelima sing. Bosnensis) prvobitno označava pripadnika srednjovjekovnog bosanskog teritorija, kasnije države. Prva zabilježena upotreba riječi Bošnjak desila se 1440. godine kada je Tvrtko II Kotromanić poslao bosansku delegaciju u Budim radi čestitanja poljskom kralju Vladislavu Varnenčiku na izboru za kralja Ugarske i Hrvatske. Tada je vođa bosanske delegacije rekao da su: "Bošnjakom isti pradjedovi bili kao i Poljakom".

U počecima osmanlijske vladavine polako dolazi do promjena u bosanskom jeziku te se narodna imena na ak kao Poljak, Slovak više upotrebljavaju pa i riječ Bošnjak. Sa stabilizacijom osmanlijske vlasti, riječ Bošnjak upotpunosti zamjenjuje srednjovjekovno Bošnjanin. Riječi kao Bošnjak-kavmi i Bošnjak-milleti su označavali pripadnika bošnjačkog naroda odnosno potomke srednjovjekovnih Bošnjana. Dok istovremeno riječ Bošnjak-taifesi označava svakog pripadnika Bosanskog ejaleta bez obzira na narodnost, kulturu i jezik. Bošnjak-kavmi i Bošnjak-milleti je označavalo čovjeka koji je pripadao bošnjačkom narodu, govorio bosanski jezik, slijedio bošnjačku i bosansku kulturu.

ZA PODRŠKU RAZBIJANJU ČETNIČKO/USTAŠKO/KOMUNISTIČKIH TEŽNJI ZA UKIDANJE NACIONALNOG IMENA BOŠNJAK PRIDRUŽITE SE SLJEDEĆOJ FACEBOOK GRUPI: http://www.facebook.com/#/group.php?gid=251266389707&ref=mf

Super napadač Frederic Kanoute, koji igra u najgledanijoj svjetskoj ligi- španskoj ligi, nije samo istrajan u postu mjeseca ramazana, već post vidi kao ojačavanje.

Nastojim da poštujem svoju vjeru i da  je praktikujem najbolje što mogu,
izjavio je Kanaoute za Goal.com, vodeću svjetsku internet stranicu za ljubitelje nogometa, u ponedjeljak, 24. augusta.

Lično, imanje vjere i njeno praktikovanje pomaže mom nogometu, a nogomet pomaže da budem zdraviji i jača me, kaže Kanoute.

Postoje mnogi muslimanski igrači za koje ljudi ne znaju, a koji igraju u Engleskoj, Španiji, Francuskoj i mnogim drugim ligama. Ali to da su vjernici i da praktikuju vjeru- nije nešto što žele da podijele sa svijetom, kaže on.

32-godišnji napadač ističe da mu post mjeseca ramazana ne uzrokuje nikakve probleme, niti sa klubom, niti sa navijačima. Svi su ovdje vrlo dobri prema meni i razumiju me, kaže Kanoute i dodaje: Za vrijeme ramazana dajem sve za svoj klub i trudim se da ne razočaram svoje suigrače i navijače.

Kanoute kaže da ga praktikovanje vjerskih dužnosti čini jačim i boljim.

„Tu ne postoji neki konflikt, jer ljudi koji znaju nešto o islamu, znaju da post jača, a ne slabi muslimana.“

Doktor Yacine Zerguni, član FIFA-e i CAF Sportskog medicinskog komiteta se slaže.

Zerguni je sarađivao sa F-marc, FIFA-inim medicinskim centrom i centrom za istraživanja, u studiji koja istražuje posljedice posta za vrijeme ramazana. Ovo je mjesec fizičke i mentalne samodiscipline, koji mora takođe biti slobodan od svakog nezdravog ili agresivnog ponašanja, izjavio je on za Goal.com, kada je upitan da li je post ramazan kompatibilan sa igranjem nogometa na visokom nivou.

Ramazan je poznat kao period unutrašnjeg čišćenja i meditacije; period regeneracije. Daleko je od toga da bude štetan.

Kanoute je poznat kao prakticirajući musliman koji redovno obavlja namaz čak i u svlačionici.

2007.godine on je spasio jedinu džamiju u Sevilji od zatvaranja. Platio je 510.860 eura tako da njegova braća muslimani iz Sevilje ne ostanu bez džamije u gradu. Takođe je osnivač fondacije za pomoć siročadi u Maliju, zemlji svoga rođenja.